Preporučen rezolucija 1200 x 960Sadržaj se mijenja jednom mjesečno
 
 
    
 
 

 
 
  • Slike ponekad govore više od riječi, te ćemo vam i ovog puta uz njihovu pomoć pokušati predstaviti i Vladimira Biondića, odnosno osobu s kojom u ovom intervju-u razgovarali.
 
 
 
  • Vladimir Biondić u vrijeme kad se aktivno bavio stolnim tenisom i pobjeđivao najbolje europske igraće
 
 
 
  • Vladimir i Katarina Biondić. Katarina je njegova supruga s kojom u skladnom braku živi već trideset godina. Više o Vladimirovom zajedničkom životu s Katarinom može se pročitati u knjizi - "Bridž šport, igra ili nešto treće". Da ne zaboravim moram napomenuti i da je Vladimir i zbirku pjesama "Na valovima ljubavi", posvetio Katarini.
 
 
 
  • Na jednoj od maminih kartnpartija reče mami jedna od prijateljica - Čitala sam kako jedan dečko koji ima ime i prezime kao i tvoj sin igra za državnu juniorsku reprezentaciju u stolnom tenisu.
  • Na to će moja majka - Ah da, to bi mogao biti moj sin, znam kako se pomalo bavi stolnim tenisom. (iz knjige "Život bez pozlate").
  • Na slici se nalazi Vladimirova majka Vera pl. Devčić.
 
 
 
  • Vladimir u kućnom okruženju, dok na njega budno pazi Belgijski ovčar po imenu Roi. Tko je Roi? To ćete moći saznati ako pročitate knjigu Vladimira Biondića "Ja sam Roi".
 
 
 
  • Kristijan (Vladimirov sin) i Roi na jednom Samoborskom fašniku.
 
 
 
  • Na ovoj slici nalazi se Tomislav, Vladimirov zet, Danijelin suprug i Rokov otac. Vladimir je izričito napomenuo da bi ovaj intervju bez Tomislavove slike mogao značiti puno problema.
 
 
 
  • A, ovu sliku Vladimir je poslao pod nazivom Biondići.
  • To vjerojatno znači redom ovako: Maci (Vladimir), Vladimir i Mario Biondić, te Danijela i Roko Vidaković .
 
 
 
  • Vladimirov unuk Roko i Roi u onom što obojica najviše vole - igri.
 
 
 
  • A ovo je Roi, pas pasmine Belgijski ovčar za kojeg sam Vladimir kaže sljedeće: Roi je prekrasno Božje stvorenje koje je na zemlji boravilo u pesjem obliku.
 
 
 
  • A nakon Roieve smrti u dom i srce Vladimira, Katarine i njihove obitelji ušuljala se - Daisy.
 
 
 
  • I za kraj smo ostavili popis digitalnih knjiga Vladimira Biondića koje možete preuzeti s portala digitalne-knjige.com.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
   
 

Vladimir-Stjepan Biondić pl. Devčić hrvatski akademik, magistar prava, pisac i vrhunski hrvatski športaš rođen je 26.12.1938. u Sušaku u plemićkoj obitelji Devčić. Kao dijete od dvije godine dolazi s roditeljima u Zagreb u kojem prebiva do danas. U Zagrebu završava gimnaziju i Pravni fakultet.

Kao magistar prava, najprije vodeći stručnjak na području zdravstvenog, pa zatim mirovinskog osiguranja i na kraju zemljišno-knjižnog prava aktivno je sudjelovao pri izradi svih zakonskih i podzakonskih propisa iz prve dvije djelatnosti. Kao poznati vrhunski športaš bio je višestruki državni prvak i reprezentativac u stolnom tenisu gdje je pobjeđivao najjače hrvatske igrače između ostalih Hrbuda, Šurbeka, Stipančića i Rotha.

Od svojih brojnih radova izdao je i trinaest knjiga. To su knjige: Ja sam Roi, Bridž - šport igra ili nešto treće, Roi svjedok jednog vremena iliti leve iti ne, Za Dom i Domovinu UVIJEK I i II, Hinko Gudac u potrazi za svetim gralom, Na oblaku sjećanja, U vrtlogu životnih strasti (Život bez pozlate), Plamti vječni plamen s hrvatskog ognjišća, Na valovima ljubavi, Zvuci ljubavi iz Maksimirske šume, Jednom za vrijeme plavog mjeseca i Bleiburg - holokaust hrvatskog naroda.

Član je Družbe Braća Hrvatskog Zmaja kao Zmaj od Majke Božje Remetske, Reda hrvatske krune, Hrvatskog književnog društva Rijeka, Društva književnika „Sv.Jeronima", Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori Basel i Hrvatske akademske zajednice „Kralj Tomislav" u Zagrebu. Aktivan je i u nizu domoljubnih udruga.

   
 
  Razgovarao i objavio: Nenad Grbac
   
 
  Možete li nam reći neke od podataka o Vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično ?
 
 
  • Na to pitanje je dosta teško odgovoriti, jer nije jasno što znači - pisanje ? Kao dječak sam volio čitati i od desete do petnaeste godine uspio sam pročitati veliki diio svjetske literature između ostalog sve što je na hrvatski prevedeno od Zole, Remarka, Tolstoja i Bromfilda. U to sam vijeme pisao razne fantastične priče koje sam svako veče čitao svojem društvu. Šteta je što se ništa od toga nije sačuvalo.
  • Napisao sam nekoliko članaka za "Polet" i uređivao školske zidne novine. No sve to prestalo je zbog mog intenzivnog bavljenja športom koje mi je oduzimalo sve slobodno vrijeme. Nastavio sam za vrijeme studija pisati za "Studentski list", ali uglavnom športske članke.
  • Tek mojim odlaskom na odsluženje vojnog roka u Sinj gdje sam vodio čitaonicu, razglas i zabavni život u garnizonu imao sam hrpu vremena za čitanje i pisanje. Pisao sam pjesme i priče iz vojničkog života, a na pozornicu postavio i dva manja scenska komada o životu u vojsci. Uz ostalo organizirao sam nastupe za vojno i civilno stanovništvo svoje kasarne, Sinja i okolice. Zašto nema ništa od tih radova? To može svatko saznati ukoliko pročita moju knjigu - Život bez pozlate.
  • Nakon dolaska iz vojske morao sam se okrenuti obavljanju poslova za prehranu obitelji i vremena za pisanje i čitanje nije više bilo. Interesantan je jedan događaj. Kada sam ispunjavao neku anketu koja je sadržavala i pitanje što bi najviše volio raditi, ja sam napisao čitati i pisati. Kada je moj odgovor vidjela moja kćerka Danijela počela se jako smijati rekavši - Pa nikad te nisam vidjela da pišeš ili čitaš. Ja sam je na to mrko pogledao i zarežao - Jasno da me nisi mogla vidjeti kad dan ima samo dvadeset četiri sata.
  • No nakon odlaska u mirovinu, najprije djelomičnu, a zatim cjelovitu, uhvatio sam konačno malo vremena i za svoj gušt. Kako je sve počelo? 2008. godina bila je 500-ta obljetnica Nikole Šubića Zrinjskog Sigetskog. Družba Braće Hrvatskog Zmaja čiji sam član je tom prigodom u Koncertnoj dvorani u Gundulićevoj organizirala vrlo lijepu priredbu, no ja sam bio mišljenja kako to nije dostatno za 500-tu godišnjicu već kako treba na Trgu Franje Tuđmana ili nekom drugom značajnom prostoru organizirati veliku priredbu Zrinjskom u čast. Bio je to već pred sam kraj godine i mišljenja u Družbi su bila, kako je to nemoguće napraviti u tako kratkom roku. Na to sam ja zamolio, da meni povjere organizaciju takve priredbe, a ja ću uspjeti na vrijeme sve organizirati. Nakon izvjesnog dvoumljenja to mi je odobreno.
  • Dogovarao sam prostor na par mjesta u Zagrebu, ali sam u međuvremenu dobio poziv iz Zadra da ovu proslavu organiziram kod njih, a oni će osigurati besplatnu dvoranu. Pristao sam i napravio veliku i lijepu priredbu, te za tu priliku napisao uradak o Zrinjskom i pjesmu posvećenu njegovoj 500-toj godišnjici. Nakon što sam dobio puno pohvala na račun mojih uradaka, odlučio sam nastaviti sa domoljubnim pisanjem, pa sam napisao knjigu Za Dom i Domovinu UVIJEK posvećenu nizu hrvatskih legendi. Nekako u isto vrijeme mi je u ruke došla vrlo lijepa knjiga američkog pisca Marleya o njegovom psu. Zaključio sam, kako je i moj ljubimac Roi i više nego zaslužio da ima svoju knjigu. I tako je moje spisateljstvo počelo.
 
 
  Možete li navesti vašu, E-mail adresu, ili način na koji vas naši čitatelji mogu
kontaktirati?
 
 
  • Moja E-mail adresa je vbiondi938@gmail.com. Najbolje je da me na taj način kontaktiraju jer radi lošeg zdravstvenog stanja ne izlazim iz kuće.
 
 
  Kada i gdje ste rođeni i koji događaji su obilježili Vaš život ?
 
 
  • Rođen sam 26.12.1938. godine u Sušaku u plemićkoj obitelji Devčić, ali mi je majka dala upisati kao datum rođenja 02.01.1939. učinivši me tako godinu mlađim. Rat i okupacija dijela jadranske obale od strane talijanskih vlasti odredili su mi mjesto življenja. Moj otac Ivan bio je doktor prava, veliki HSS-ovac i gradski senator u Bakru. Kada su u Bakar došli Talijani odbio je raditi za njih i morao pobjeći iz Bakra.
  • Otišao je u Zagreb, a s njim smo se preselili i mi ostali - majka, ja i njezini roditelji. Djed je u Zagrebu otvorio veletrgovinu papirom, a otac je vodio odvjetničku kancelariju i zastupao Urugvaj kao neka vrsta njegovog ambasadora u Zagrebu.
  • O svemu tome i mom daljnjem životu pisao sam u već spomenutoj knjizi - Život bez pozlate koja je napisana kao biografija mog prijatelja iz djetinjstva.
 
 
  U Zagrebu završavate gimnaziju i Pravni fakultet. Negdje u to vrijeme počinjete se baviti športom. Možete li nam reći nešto više o tome ? Kojim športom ste se bavili ? Koje uspjehe ste postigli ? Koliko je šport utjecao na formiranje Vaše ličnosti ?
 
 
  • Može se reći, kako sam se športom počeo baviti već u osnovnoj školi. Bio sam al round športaš za sve igre loptom. Odlično sam igrao i šah, te sam u četrnaestoj godini osvojio II kategoriju. Budući da sam cijele noći sanjao pozicije na šahovskoj tabli dolazio sam svakog dana u školu neispavan i to se dulje vremena nije moglo izdržati. Nakon mjesec dana mučenja jednog jutra sam odlučio prekinuti sa šahom.
  • Trebala bi cijela debela knjiga da opišem vrijeme provedeno u športu i čime sam se sve bavio. Od hrvanja u "Lokomotivi", boksa u "Metalcu", mačevanja u "Mladosti", atletike u "Dinamu" et cetera et cetera. Ipak, od svega sam najbolje igrao nogomet i stolni tenis. Zbog nediscipline nisam postigao neke veće uspjehe u velikom nogometu, no zato sam bio jedan od najboljih nogometaša u malom nogometu.
  • Tenis sam igrao pristojno, pogotovo debl, a u stolnom tenisu sam bio četiri godine najbolji na Zagrebačkom sveučilištu, višestruki državni prvak i deseti na republičkoj ranglisti. Vjerojatno bi i ovdje sa malo više discipline i redovitog treninga postigao još bolje rezultate. Međutim, pobjeđivao sam sve naše najjače igrače (Hrbuda kad je bio najbolji evropski igrač, Šurbeka, Rotha, Kosa, Želea i druge), te prvaka Belgije Rolana kada je bio deseti na evropskoj ranglisti, te Mao Lia prvaka Hong Konga kad je bio četvrti na azijskoj ranglisti.
  • Ipak najveće uspjehe postigao sam u bridžu gdje sam osvojio niz turnira širom Evrope, nekoliko državnih prvenstava i majstorica, te prvenstvo svijeta zonala B. Od svojih pobjeda kao najdraže bi izdvojio prvo prvenstvo slobodne Hrvatske i prvi športski nastup za slobodnu Hrvatsku na prvenstvu Evrope u Ostendeu, te osvajanje prvog turnira u slobodnom Vukovaru. Nemjerljiv je utjecaj športa na pozitivan razvoj osobnosti, kao i dio životne škole za razvoj osobe i za njezino snalaženje u društvu.
 
 
  Bili ste profesor stolnog tenisa na fakultetu za fizičku kulturu i kao trener saveznog ranga i republički kapetan uspješno ste vodili hrvatsku žensku reprezentaciju i naše najjače stolno-teniske momčadi (Zagreb, Marathon i dr.) Možete li nam reći nešto više i o tome trenerskom dijelu Vašega života.

 

 
 
  • Tu se baš i nemam čime pohvaliti. Na fakultetu sam izdao svoje nevelike stolnoteniske skripte, a od studenata sam tražio da tako napisan sadržaj nauče. Studenti baš nisu bili zadovoljni s mojim traženjem i zamislili su si kako stolni tenis nije važan predmet, pa je dosta da se na ispitu pojave kako bi dobili pozitivnu ocjenu. Ako nisu uspjeli iz prve, tražili su intervencije za svoj prolaz na sve strane. Budući da nisam želio nikoga pustiti samo na njegovo ime i prezime zaredale su žalbe protiv mene i ja sam nakon dvije godine napustio katedru.
  • Kao trener u stolnom tenisu sam imao vrlo dobre rezultate. Radio sam sa juniorkama i juniorima od njihovih početaka, no kad su počeli stizati rezultati pojavilo se odmah više zainteresiranih za preuzimanje mog mjesta. Nažalost, u životu sam bio vrlo loš kuhar, pa kad su kuhinje počele, predavao sam se, bez borbe.
  • No nije to bilo uslijed neke bojazni od borbe, već sam ocijenio da protiv rogatih nemam šanse. Osim toga tehnika igre mi je bila lošija strana, a odličan (mogu bez lažne skromnosti reći najbolji) sam bio kao suffler (onaj koji daje savjete i radi plan igre).
 
 
  U mladosti pišete i sportske članke za "Polet" i "Studentski list" Da li je to ono što Vas je privuklo pisanju s kojim ste nastavili sve do današnjeg dana?
 
 
  • Nikako. To jedno s drugim nema nikakve veze. Ovi članci su, kao i oni u "Narodnom sportu" pisani samo za promoviranje rezultata momčadi u kojima sam ja nastupao.
 
 
  Koliko znam od vaše majke ste na neki način naslijedili i sklonost prema bridžu. Tom kartaškom igrom kasnije ste se dosta bavili i igrali na značajnim turnirima. Objavili ste i knjigu o bridžu (također je dostupna na našem portalu). Da li biste našim čitateljima mogli objasniti što je to bridž?
 
 
  • Ne bi se to moglo baš tako reći. Kao prvo ja kažem kako bridž ne spada u kartaške igre i kako se on samo slučajno igra s kartama.
  • Moja majka je bila pasionirani igrač bridža, ali ne u športskom smislu. Njezin i moj bridž i odnos prema njemu se znatno razlikuju i to ne samo po kvaliteti. Za nju je bridž predstavljao zanimljivu igru kojoj je temeljni cilj bila zabava i druženje. Njezin odnos prema bridžu bio je jednak i prilikom igranja "kućnih" partija i na turniru. Za mene je bridž predstavljao borbu - športsko takmičenje i ne bi mogao čak niti reći da je druženje i zabava u bridžu bila u drugom planu već ona za mene uopće nije postojala.
  • Nikada nije želja moje majke bila da ja igram bridž jer bridž nije smatrala športom već razbibrigom. Upravo promatrajući naša dva stajališta o bridžu dobivamo sliku o svoj njegovoj veličini. Zato je u svijetu pogotovo u visokim krugovima toliko popularan. Gledajući pozorno paletu što nam bridž pruža vidimo i svu njegovu ljepotu.
  • Prokrstario sam cijelu Evropu i tom prilikom postigao gotovo senzacionalne rezultate. No nažalost ta lijepa igra kod nas se malo cijeni. Pogledajte na primjer samo slučaj u rukometu. Osvojimo mi broncu i cijela nacija je na nogama. O nogometu, da ni ne govorimo. Mi smo nakon osvojenog zlata u Lilleu dobili petnaestak minuta na televiziji i dva novinska člančića. Više prostora dobio je moj odnos prema potresu koji je opisan u mojoj knjizi o bridžu. Pitam ja što bi bilo kad bi Kustošija osvojila nogometni kup Evrope. Je li bi rasprostrli crveni tepih sve od Trsta do Zagreba? Nikada ne ću zaboraviti doček Ivaniševića nakon osvojenog Wimbldona. Svaka čast Splitu. Jer treba imati na umu kako mi na bridž turnire i prvenstva idemo vlastitim novcem, bez trenera, skorera i priprema, a borimo se protiv pravih profesionalaca.
  • Što je bridž? Sigurno je jedno. Bridž ne možemo opisati. Bridž je druga najljepša stvar na svijetu, rekao je Omar Sharif. Bridž je više od igre kartama. To je šport za razmišljanje. Bridž potiče logično, detektivsko i brzo razmišljanje. Bridž vježba strpljenje, koncentraciju i parterske sposobnosti rekla je Martina Navratilova.
  • Bridž ne možemo ni definirati. On je ustvari šah sa kartama, rekoh na jedan od upita ja. Preporučam svakomu da pročita moju knjigu o bridžu, možda od nje ne će biti puno pametniji, ali bez obzira na bridž znanje ona će ga zabaviti i približiti životu u bridžu.
  • Kako bi Vam zorno prikazao svoj odnos prema toj igri da nešto ispričam. U toku jedne partije protiv svoje majke zazovem ja suca. Moja majka reče - To je nemoguće, ti svojoj majci zoveš suca. A ja ću - Nikako, ja nisam zvao suca protiv moje majke već protiv svog ljutog športskog neprijatelja.
  • No, takav odnos me je nažalost u životu skupo stajao. Igrajući zadnji meč večeri protiv njezinog tima po običaju ih nisam štedio i porazio ih s dvadeset pet minus pet. Majka se sa mnom nije htjela ni pozdraviti, drugi dan je otišla na šetnju bez mene. Na toj šetnji je pala, slomila kuk i nakon par mjeseci umrla. Vječno ću osjećati krivnju za njenu smrt.
 
 
  Po zanimanju ste magistar prava. Napisali ste nekoliko stručnih radova i održali niz predavanja iz pravne domene, koliko vam je taj privatni dio života otežavao ili olakšavao onaj sportski. I koliko vam pomaže pri pisanju knjiga?
 
  • Ja bi rekao kako su se svi ti poslovi u zadnje vrijeme nadopunjavali i nisu puno smetali jedan drugom. Prije, kad sam intenzivnije radio, to nije bilo moguće. Jednom od tih predavanja imam zahvaliti i upoznavanje i kasnije ženidbu sa sadašnjom suprugom. Moji stručni radovi su sigurno donijeli određeni izričaj u pisanju, znači mogu reći kako su mi u neku ruku pomogli pri pisanju.
 
 
  Uz svoje brojne radove na području prava i sporta izdali se i trinaest knjiga. Možete li nam reći nešto više o tim knjigama i vašem porivu da se osim sportom i pravom bavite i književnošću i pišete knjige.
 
  • Na početku ovog intervjua sam opisao kako je došlo do prve knjige. Jedna za drugom knjige su se redale i pisanje svake je imalo svoj razlog. Prve dvije knjige pisane u svezi s mojim Roi-em napisao sam gledajući život sa njegove pozicije. Cilj je bio da od Roi-a napravim političkog kolumnistu koji nam je na političkoj sceni bio više nego neophodan.
  • Sve moje knjige odišu domoljubljem i držim kako je ono našem narodu nasušna potreba. Knjigu o bridžu napisao sam u spomen mom dragom prijatelju i prerano umrlom bridž partneru, a to sam mu prilikom pokopa obećao. Isto tako knjiga Na oblaku sjećanja je napisana Roi-u na spomen. S njim sam proveo sate i sate pričajući mu priče u mnogim besanim noćima. U Roi-u sam uvijek imao poslušnog i vjernog slušatelja. Uvjeren sam i danas kako je apsolutno razumio svaku moju riječ. Itd.
 
 
  Književnošću i objavljivanjem knjiga ste se više manje bavili onako za sebe i svoje prijatelje. Nikad niste težili tome da budete profesionalan književnik ili da živite od toga. Odakle tolika ljubav prema pisanju i književnosti.
 
  • Još u mladosti bila mi je velika želja čitati i pisati. Premalo sam po tom pitanju radio na sebi, da bi to moglo imati profesionalan karakter.
  • Međutim, postoji cilj da mlađe potaknemo na ljubav prema svojoj Domovini i svojoj okolini. Uz to, mislim, kako je lijepo da kada napustite ovaj svijet čemera i suza iza vas ipak ostane neki trag kolikogod malen i beznačajan on bio.
 
 
  Možete li nam reći nešto više ili istaknuti koju zanimljivost ili anegdotu o knjigama koje ste objavili.
 
  • Vjerojatno najviše tih anegdota ima u knjizi - Bridž, šport, igra ili nešto treće, a zatim u knjizi Ja sam Roi i Roi svjedok jednog vremena. Koga god to zanima neka barem letimično pogleda obje knjige.
 
 
  No, vratimo se malo na vaš privatni život. Prema onom što sam ja zaključio najvažnija ili bar jedna od najvažnijih osoba u životu Vladimira Biondića je Katarina. Znači naše slijedeće pitanje glasi : Tko je Katarina i zašto je ona Vladimiru Biondiću toliko važna? Ne treba ni napominjati da očekujemo iskren odgovor.
 
  • Katarina je moja supruga s kojom u skladnom braku živim već trideset godina. Nezgodno je, što je značajna razlika između nas u godinama što pred nekoliko godina nije bio problem. Ali...
 
 
  U svom životu stekli ste mnogo prijatelja, tu je i vaša obitelj. Koga od njih biste posebno istaknuli odnosno koga od njih nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti u ovom intervju-u. Nemojte da se netko naljuti na nas...
 
  • Ja ne bih nikoga posebno isticao i ne bi bilo dobro nekoga preskočiti budući da smo taj film već gledali i nije bio lijep. Znači, uz suprugu Katarinu treba spomenuti sinove Vladimira (Macija) i Kristijana, kćeku Danijelu, njezinog supruga Tomislava i unuke Roka i Maria.
 
 
  Tko je bio Roi? Kako se uopće dogodilo da ta osoba uđe u vaš život? Zašto i na koji način je on bio inspiracija za više vaših knjiga? Koliko znam Roi ima i nasljednicu. Nemojte ni nju zaboraviti spomenuti.
 
  • Roi je prekrasno Božje stvorenje koje je na zemlji boravilo u pesjem obliku. On je ušao u moj život kroz vrlo mala vrata i održao se krajnjim naporom što se može pročitati u knjizi - Ja sam Roi (Roi = kralj). Nekada davno nisam baš bio obožavatelj pasa. Dok sam išao gledati trening naše nogometne reprezentacije 1948. godine pojurio me je jedan vučjak i jedva sam spasio živu glavu. Otada sam izbjegavao pse u širokom luku. No kada sam došao na Bukovačku upoznao sam jednu dragu pesicu koja je životom platila moj dolazak.
  • Nakon toga smo Katarina i ja odlučili uzeti malog njemačkog ovčara. Kupili smo ga na Trešnjevačkom placu i nakon dužeg pranja i čišćenja (siroti pes je sigurno boravio sa svinjama) dobili prekrasnog psa kojeg smo nazvali San. Bio je on za druge vrlo opasan i trebalo je na njega fest paziti.
  • Nakon dvanest godina je umro od starosti što nije bila tolika tragedija, ali je Katarinu koja ga je posebno voljela to toliko pogodilo, da je rekla da više nikada ne želi psa. Ja se s tim nisam mogao složiti i rekao da ću nabaviti psa za sebe i svog unuka. Puno bi mjesta zahtjevao nastavak ove priče, pa je dobro da svaki kojeg bi priča mogla zanimati pročita bar letimično knjigu - Ja sam Roi.
  • Nakon Roieve smrti koju smo svi, a pogotovo ja teško podnijeli ja sam odlučio nabaviti ženskog švicarskog ovčara koji mene ne će toliko podsjećati na Roi-a. I tako je u kuću došla prekrasna bijela švicarska ovčarka crne boje - Daisy. O Daisy se može pročitati u knjizi - Na oblaku sjećanja i Plamen slobode nek' vječno svijetli. Prilikom pisanja ove knjige vjerovao sam kako više ništa ne ću napisati pa sam u tu knjiga stavio pjesme i priče s raznom tematikom, pa tako ima i priča o mojoj ljubimici Daisy...
 
 
  Možete li nam nešto reći o Hinku Gudcu. Naime poznato je da ste objavili i knjigu - Hinko Gudac u potrazi za svetim gralom i da ste priredili izložbu slika Hinka Gudca. Možete li nam reći nešto više o njemu i ispričati više o vašem interesu za umjetnost i slikarstvo.
 
  • Hinko Gudac je vjerojatno naš najveći i najznačajniji nadrealist. Zahvaljujući svojoj gluhoći, a i općoj introventiranosti i samozatajnosti ostao je na marginama hrvatske umjetnosti. Ja sam od njegovih nasljednika preuzeo dio njegove zbirke, s obavezom, da tiskam knjigu njegovih radova i organiziram održavanje pet njegovih posmrtnih izložbi što sam i napravio.
  • Knjiga je napisana na hrvatskom i engleskom jeziku, no nije imala očekivani odjek. Moj pak interes za umjetnost i slikarstvo datira od 1985-te godine. U zadnjih tridesetak godina nekoliko puta sam posjetio većinu značajnijih evropskih muzeja. Uspio sam sakupiti i vrlo lijepu kolekciju slika, kipova i keramike koja nema značajniju financijsku vrijednost.
 
 
  Nezaobilazni dio portreta Vladimira Biondića je i jasno izraženo domoljublje i ljubav prema hrvatskom narodu. Član ste Družbe Braće Hrvatskog Zmaja kao Zmaj od Majke Božje Remetske, Reda hrvatske krune i niza domoljubnih udruga. Nedavno ste na našem portalu objavili knjigu BLEIBURG Holokaust hrvatskog naroda. Možete li nam reći odakle ta ljubav prema domovini i kakvu Hrvatsku vi kao hrvatski domoljub zamišljate.
 
  • Ljubav prema Domovini usađena mi je kao djetetu. Posebno je moja majka bila velika Hrvatica, no nažalost nije dočekala oslobođenje. Ja sam kao vrhunski športaš imao prilike otići izvan Hrvatske i mnogo lagodnije provesti život, no nikada mi nije na pamet padalo ostaviti svoju Domovinu. Puno sam svijeta proputovao, ali Hrvatska je za mene uvijek bila nešto posebno.
  • Hrvatsku sanjam kao neovisnu državu, jednu od najnaprednijih i najbogatijih zemalja u Evropi. Zemlju ljepote, znanja, mira, ljubavi i prijateljstva. Mnogo sam suza, hvala Bogu ipak najviše redosnih prolio za moju Domovinu.
  • Teško mi je otpjevati himnu. A da mi ne zastane grč u grlu.
 
 
  Kakav je Vladimir Biondić kao osoba? Što vas veseli, a što rastužuje? Koje vrijednosti u životu poštujete i cijenite? S obzirom na vaše iskustvo siguran sam da našim čitateljima možete puno reći i o tome?
 
  • Nisam siguran da svoje čitatelje mogu savjetovati kako će lako proći kroz životne Scile i Haridbe.
  • Ja sam uvijek birao putove koji su bili posuti trnjem i oštrim kamenjem. Nesmiljen sam i vrlo tvrdoglav pri ostvarenju svih svojih ciljeva i ne može me se lako skrenuti s mog puta. Spreman sam uvijek saslušati tuđe mišljenje, ali ću vrlo rijetko promijeniti svoje. Poštenje, prijateljstvo, ljubav i vjernost moje su temeljne životne premise i zato sam obožavao svog Roi-a, jer takvog prijatelja u životu nikada nisam susreo.
  • Veseli me svaka pobjeda, rastužuje me svaki poraz. Vjera, Dom i Domovina tri su mi riječi svete. Život me je naučio da budem nepovjerljiv.
 
 
  Koliko je vama kao piscu zanimljiva pojava digitalnih knjiga?
 
  • Pojava digitalnih knjiga nešto je najbolje što se u izdavaštvu dogodilo. Treba maksimalno raditi na promociji digitalne knjige. Stimulirati kvalitetne pisce da objavljuju svoje knjige na digitalnim knjigama. Možda ih stimulirati s kunom ili dvije po preuzetoj knjizi što bi se možda moglo pokriti ubacivanjem reklamnog sadržaja u takve knjige. S druge strane trebali bi se boriti za čitatelje reklamirajući čitanje digitalnih knjiga. Ja na svakom mjestu reklamiram ne samo svoje, već i digitalne knjige ostalih pisaca.
  • Treba naučiti što širi krug ljudi kako preuzeti i sačuvati digitalne knjige i razbiti onu mantru da je najbolje imati knjigu u ruci. Ja u šali ljudima govorim kako knjigu trebaju imati i čitati na kompjuteru dok za to vrijeme u ruci mogu držati nešto drugo.
 
 
  Jeste li zadovoljni sa suradnjom ostvarenom s portalom digitalne knjige?
 
  • U pravilu jesam. Treba pripaziti da se ne izgubi nit kod pokušaja preuzimanja knjiga.
 
 
  Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?
 
  • Nažalost vrlo loše zdravstveno stanje sprečava me u stvaranju bilo kakvih planova, pa čak i onih na vrlo kratak rok. Pesimista sam po prirodi i mislim kako je baba s kolačima već davno prošla.
  • Želja mi je napisati knjigu o mom bratiću vrhunskom kiparu Aleksandru Rukavini koji je prerano napustio ovaj svijet i o mojoj baki slikarici Danici Biondić-Krema. Dobar odjek i relativno velik broj preuzimanja je imala moja knjiga BLEIBURG Holokaust hrvatskog naroda i bilo bi dobro o toj tematici napisati drugi dio obuhvaćajući pri tom razdoblje od 1918.-1948.
  • Posebno bi bilo zanimljivo i korisno napisati knjigu - Hrvatska povijest u riječi i slici za mlađi uzrast.
 
 
Copyright; Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora i intervjuirane osobe.