Nema kompromisa - Intervju

Franka Dedović rođena je u Dubrovniku 15.12.1961. Po zanimanju je suradnik u nastavi. Pisanjem se bavi cijeli svoj život, no tek je sada smogla hrabrosti nešto od toga i objaviti. Sve to objašnjava i činjenicom da joj je kao majci petero djece, koja je k tom još i zaposlena, bilo teško u svom životu pronaći samo lirske momente. Posebno stoga jer se i njezin život dugo vremena uporno trudio
prerasti u dramu.

Razgovarao i objavio: Nenad Grbac

Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično?

Za početak bih vam željela zahvaliti na ovome pozivu.
Rođena sam u Dubrovniku 1961. gdje sam odrasla, školovala se i gdje još uvijek živim.
Po zanimanju sam suradnik u nastavi, pedagoške struke jezičnoga smjera.
Pohađala sam i završila jednu godinu više pomorske škole. Nažalost nisam imala priliku raditi u svojoj struci, pa već preko 20.g. obavljam posao trgovca na Stradunu u kiosku "Tiska".
Majka sam petoro djece te član udruge "Ljubitelja hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota".
U mladosti sam neko vrijeme plivala za dubrovački PK "Jug",a oni koji me znaju od djetinjstva upoznati su s tim da pišem otkad znam za sebe.

Možete li nam navesti vašu, E-mail adresu, adresu vaše web stranice i drugo?

Naravno, moja e-mail adresa je: fani.dedovic@du.t-com.hr i ja sam redovito na facebooku pa me se može i tamo kontaktirati.

Nama je poznato da ste uz sve što radite i majka petoro djece. Kako sve to uspijete uskladiti i kako uz sve obaveze koje imate nađete vremena i za bavljenje poezijom?

Nisam ga oduvijek imala.
Ponekad bi za vrijeme radnog vremena, u ne prospavanoj noći, na jutarnjoj kavi, na brodu prema Lopudu zapisala stih koji mi je taj moment prošao kroz misli ali je sve to išlo u ladicu.
Nažalost na bolovanju sam preko dvije godine pa sa stjecajem okolnosti našla sam više vremena za sebe.
Djeca su već poprilično odrasla i umjesto bočica, pelena ,noćnog plača došlo je vrijeme u kojim su mi oni postali pomoć, snaga i podrška.
Vjerujte da sam prvu zbirku sastavljala doslovno iz kuhinje. Posao roditelje, kućanske obaveze, pa na laptop u pauzi i tako se pomalo rodila ideja da ipak objavim ono što stavljam na papir, a godinama nosim na duši.

Čitajući vaše pjesme jasno se naslućuje da vas život uglavnom nije mazio i da ste proživjeli mnogo toga. Ipak uz sve to zadržali ste optimističan i vedar pristup životu i svim stvarima koje se zbivaju oko nas. Kako to uspijevate? Što vam daje snagu i moć da izdržite?

Skoro u svakoj pjesmi sam JA kao žena , kao čovjek.
Inače sam vedre naravi tako da me je to izvlačilo iz svih ponora.
Netko je jednom rekao:":"SMIJ SE I S TOBOM ĆE SE SMIJATI CIJELI SVIJET, PLAČI I PLAKAT ĆEŠ SAM".
A snaga su svi oni koji te vole, koje ja volim i ona se stvara se gradi trnovitim putovima života. Ponekad sam nju crpila iz prkosa i "despeta" kako mi kažemo, da se ne predam nemilim iskušenjima i dokažem samoj sebi da se neki snovi mogu ostvariti kad tad i da nikada nije kasno.

Za vas se s punim pravom može reći da ste okrenuti svojim korijenima odnosno i gradu Dubrovniku i obitelji iz koje potičete, odnosno koju imate. U posveti knjige "Molitva moru", ponajviše se zahvaljujete suprugu i djeci i stoga vam moramo postaviti i slijedeće pitanje. Koliko je obitelj te razumijevanje i podrška, koju ona može i mora pružiti važna u životu svakog čovjeka ?

U mom slučaju suprug i djeca su mi dali podršku, snagu, pomoć i razumijevanje.
Obitelj je onakva kakvu stvoriš, koju gradiš cijeli život.
Čovjek je jedinka ali puteve života ne može prolaziti sam.
Svakome je obitelj važna onoliko koliko ruka sudbine dodijeli.

Koliko ste na to mislili kad ste se svog prihoda s promocije knjige " Molitva moru", odrekli u korist doma za napuštenu djecu u Dubrovniku?

Davno sam i ja sama osjetila što znači željeti roditeljski zagrljaj koji je daleko, i kojeg nema.
Razlozi nisu bitni.
Djeca dolaze na svijet da bi im se pružila zaštita, oni ne mogu birati, a ljubav i sve ono što ga čeka kao čovjeka koji će sutra pružiti svojoj djeci se gradi od začeća.
Već par godina imam kontakt s domom "Maslina" i ponekad bi skromnim darom nastojala izvući osmijeh i zadovoljstvo kao što imaju i moja djeca.
Taj prihod mi je bio samo mali dio onog što im mogu pružiti.

Zaslužuju li ta djeca bolji život? Zašto se hrvatski političari i država toliko trude da im onemoguće udomljavanje i odlazak u udomiteljske obitelji, koji bi većini od njih ipak značio i budućnost znatno bolju od one koju će imati odrastajući u domu.

Svako biće zaslužuje bolji život, pa zar to ne dokazujemo udomljujući i životinje s ulice a kamoli ne dijete.
Znam da je svačija sudbina različita i da nema nitko pravo nikoga osuđivati, ali vjerujte da sam bila u takvim situacijama, da su mi neki čak savjetovali da ostavim bar jedno dijete.
Ja sam se zaklela da to nikad neću napraviti.
I sama sam željela udomiti dijete iz doma ali protokoli, zakoni naših političara, koji su svoju djecu naravno jako dobro situirali, su bili prepreka, pa sam brzo odustala nadajući se da će se zakon promijeniti i da će svatko od njih osjetiti toplinu kućnog praga.

Znam da ovo može biti nezgodno pitanje, no čitajući vaše pjesme primijetili smo da su neke od njih posvećene i žrtvama obiteljskog nasilja. Da li bi nam mogli reći nešto više o tome.

Koliko god bilo nezgodno ja sam odlučila da neću šutjeti o paklu kojem sam prošla, o momentima kada sam se vraćala zlostavljaču, jer se "žena mora vratiti svome mužu".
Od nikoga zaštićena, zakon je bio na strani zlostavljača, čvrsto sam odlučila da niti ja niti moje dvije curice neće rasti u takvoj razorenoj obitelji.
Na sreću, ubrzo poslije rastave sa ožiljcima na duši i tijelu, sam upoznala svoga sadašnjeg supruga, koji je moralno osuđivan radi mene, ali je ostao čvrst i jak te mi po prvi put pružio zaštitu, ljubav te pomogao mi odgojiti moje dvije djevojčice.
I tu ima pouka: "Nikad ne znaš kada će rana poslije pada zarasti, ali će se to ipak dogoditi".

Mnoge vaše pjesme posvećene su i onima na koje ponekad najmanje mislimo. Što za vas znači prisjetiti se Invalida, životinja, siromašnih i običnih ljudi? Kako objašnjavate činjenicu da većinu ljudi s dolaskom kapitalizma zaboravila na to da postoje i oni kojima bismo uvijek trebali pomagati?

Tko od nas nije bio invalid?
Tko nije slomio ruku, nogu, jedva disao od astmatičnih napada ili plakao od bolova??
I ja sam jednom od posljedica udarca ležala na očnom odjelu i nisam mogla vidjeti.
Kako se tek osjećaju ljudi kojima je cijeli život tako?
Jesmo li se sami sebi rugali??
Bi li željeli udariti vlastito dijete koje je invalid ili željeli da njih netko krivo gleda??
Što možemo učinit u siromaštvu?
I sami znamo kakvi su momenti kada ne možeš pružit ono najosnovnije.
Ne kažem da se trebamo opterećivati ali bar ponekad možemo dat i skromni prilog, prihvatiti neku životinjicu koju će naša šačica hrane i milovanje po glavi uljepšati život.
Vjerujem da je čovjek onakav kakav jest bez obzira na vrijeme i dob u kojem živi.

S obzirom da znam da ste rođena Dubrovkinja postavit ću vam i pitanje. Što za vas predstavlja Dubrovnik, njegova prošlost, naslijeđe i koliko vam uopće znači taj grad?

Poslije samo par dana odlaska negdje drugdje samo onaj koji je rođen u Gradu može znati kakav je osjećaj kada se ugledaju svijetla katedrale, zidine, Peskarija, Porporela, obrisi Lokruma.
Najslavniji pjesnici su ga opjevali, slikari oslikali, a književnici opisali.
Ja nisam slavna, ali moji stihovi o njemu govore sve. Bit će opisivan, opjevan i slikan, ali imam i poruku:

"Još te neki mrze,
truju blate,
Ali oni ništa,
Nisu dali za te. "

Znam da ste sudjelovali u ratu, odnosno da ste branili svoj grad od onih koji su ga htjeli uništiti ili sravniti s zemljom. Možete li nam iznijeti neka od vaših sjećanja o tome? Kako ste taj napad doživjeli, što vas je najviše potreslo, te naravno da li biste opet branili svoj grad?

Nažalost, sjećam se svega.
Još uvijek sanjam prokleti rat, a kad prođe avion mislim da će baciti bombu kao i onaj dan 1991.g. kada su zvijeri bile uporne da sruše križ na Srđu.
Sa djetetom (sinom Tomom), u trbuhu i dvije male kćeri, pod krilom, bježala sam od granata, čekala u redu za vodu, ,odlazila na posao, slušala u skloništu radio "Dubrovnik",pisala pod svijećom očekujući supruga iz bojišta za kojeg nisam nikada znala hoće li se živ vratiti.
Hoće li dijete koje nosim vidjeti oca?
I što bi se dogodilo da smo svi napustili Dubrovnik? To je jasno.
Što reći?? Kako opisati? Sva su sjećanja grozna, ali onaj moment nakon što su bezbroj pokušaja, nekada susjedi, tada krvnici svojim granatama srušili križ.
A najljepši!?Kada je na istom tom mjestu zavijorila ponovno hrvatska zastava.
Da li bi opet branila ovu ljepotu? Mire u kojima sam rođena!
Pa naravno! Onda kada ti se napada kućno prag ti ga moraš sačuvati, a uljeza potjerati.
Tada se ne razmišlja. Tada se radi.
Treba se sjetiti i onih koji su dali život za ovu državu ili Grad.
Bar bi u spomen na njih, sa poštovanjem prema njihovima najbližima trebalo dokazati da su imali pravo, da svoj život nisu dali za srušene ideale i polomljene ciljeve.
Možda me te stvari više potresaju nego ona granata koja je rušila i najsvetije tlo.

A sad i malo tamnije strana. U što se taj Dubrovnik danas pretvara i kako vi koji tamo živite vjekovima gledate na sve to ?

Uf!! Puno, puno problema.
Grad koji je nekad cvao, danas čujem omladina zove GHETTO.
Prazan osim za vrijeme kruzera ali još uvijek ima pojedinaca koji ne žele prekinut tradiciju stiha, pera i note.
Drže se naši, glumci , ovi ovdje, koji govore jezikom Grada.
Nekada je u zidinama, prije rata, bilo oko pet tisuća stanovnika.
A sada?
Na pjaci---tuga.
Na ribarnici žalost.
Stranci nam susjedi.
Tko je kriv, što se dogodilo uistinu ne znam ali nam stvarnost sve govori.
Ma ima duha! Ima štiha! Samo ga treba pronaći, prepoznati, otvoriti, a to ipak ne može onaj tko ga ne voli, tko nije rođen u toj neopisanoj ljepoti.
Eto, ja nikako ne mogu gledati i željeti crno.

Na portalu Nema-kompromisa.com objavili smo i vaše pismo u kojem iskazujete nezadovoljstvo činjenicom da katolička crkva još uvijek ne priznaje instituciju razvoda braka te da su svi ljudi koji se razvode na neki način izopčeni iz crkve. Isto to događa se i djeci bez roditelja za koje crkva izričito navodi da za njih nema mjesta u raju. Mislite li da bi se crkva trebala modernizirati te mijenjati takve krajnje radikalne stavove ?

Iako sam po pokojnom ocu jevrejskog podrijetla, kršćanka sam koja je, onda kada drugi nisu ni željeli pogledati u crkvu, redovito išla na vjeronauk, ispovijed ili mise, te bi tek poneki roditelj ostavio djecu za Božić i Uskrs doma pod izlikom da smo bolesni, doživjela jednu vrstu udarca sa crkvene strane.
Poslije rastave sam izgubila pravo na sve to , kao da nikada nisam kročila u tu instituciju, kao da nikada nisam bila kršćanka.
Pod parolom "što Bog sastavi, čovjek ne može rastaviti" nebrojeno je nepravde napravljeno.
Misli da vjera na početku nije bila takva.
Još gore mi je što je ista prava izgubio i moj suprug koji , mislim da je tu sasvim "čist"
Zar nije Božje djelo uzeti u odgoj djecu, koja nisu krvno tvoja i pružit im ono što im nije pružio njihov "pravi" otac?
Nikada Isus nikoga nije izopačio, nijedno dijete potjerao već primio u svoje krilo.
Ja sam na te riječi odgovarala: "Moj prvi brak nije Bog sastavio nego Vrag."
Ali njihovi su zakoni neumoljivi što se tiče nekih smrtnika jer znam da ima izuzetaka kojima se to ne piše i mogu preskočiti tu rupu.
Ma ne misli da bi se trebala modernizirati nego vratit na početke što se tiče osnova.
Svećenici nek se žene, a svatko tko želi ima pravo ući u Božje krilo.
Nitko nema tu moć da krivo tumači Isusovu vjeru i ljubav.
Znate li što je meni Raj?
Kada uvidim da sam stekla novog prijatelja, da sam nasmijala moje bližnje, kada mi moje mačke zapredu u znak ljubavi, kada vidim praštanje od onoga kojeg sam povrijedila. Molitva je u duši, bez obzira da li čovjek vjeruje ili ne.
A Pakao?
Sve što može izmamiti suze, iskrenu i tešku bol, kada vidiš da te i u familiji mogu mrziti, željeti da padneš što dublje, kada za nekoga misliš da ti je prijatelj a on za i najmanju grešku kažnjava zloćom.
Ovaj život je Raj, Pakao i Čistilište i svatko ima svoje Anđele, svatko sa sobom povuče Vraga.

Jedan od razloga za objavu ovog intervjua je i objava vaše zbirke pjesama "Ista mjesta, ista tuga", na portalu www.digitalne-knjige.com. Da li bi nam mogli reći nešto više o toj knjizi?

Ona je sve ovo što sam ispričala prije, u njoj su misli koje su me mučile dok sam prolazila kraj siromašnoga, kraj izmučenog narkomana koji je samo osuđivan, dijete invalida koje prosi , u njoj sam opet ja i ono što osjećam.
I ovaj put stavljam svoje srce na vaš dlan.
Par ljudi koji su pročitali "Molitvu moru" su komentirali :"Ti si stavila svoju dušu u stih."
Možda sam u ovoj stavila i duše drugih ljudi, ponajviše nesretnih, jer sretni rijetko prepoznaju bol.

Usput to je već druga knjiga koju ste objavili u digitalnom izdanju. Stoga ne možemo, a da vas ne upitamo kakva su vaša iskustva s izdavanjem digitalnih knjiga, te naročito s portalom www.digitalne- knjige.com ?

Postoje momenti, situacije, kada se iznenadimo dobrim obratom života. To se i meni dogodilo.
Sjedila sam u svojoj kuhinji i dovršavala neki obris knjige, ali onda STOP.
Kako izdati? Kako početi? Kucala sam na par vrata ali sam već osjetila da sam naišla na zatvorena, na već laganu sazidanu, uhodanu tvrđavu koja ne da nikome da uđe u njen svijet.
Zajedno sa djecom, i tek ponekim sitnim savjetom poznanika, sjednem i zapišem u Google :"Kako izdati knjigu sam?" I tada ime Vašeg portala.
Onaj moment kada sam došla u kontakt s Vama, mogu slobodno reći da su mi se otvorila vrata mojih želja i snova.
Upravo tako jer sam kao dijete govorila da ću svojim roditeljima dati u ruka moju knjigu, da ću izdati zbirku pjesama.
Ono što mi je i mjesec dana prije našeg upoznavanja bilo nedostižno za toliko kratko vrijeme se i ostvarilo.
Profesionalnost, volja i snaga zrači iz vas.
U svakoj prilici sam spomenula i divila se takvoj ideji koja je mnogima omogućila da ih pusta birokracija , lobiji i monopoli ne spriječe u želji da pokažu da i u Hrvatskoj "obični" čovjek koji nikome ne pripada, može uz minimalnu ovisnost o protokolima dati čitateljima mogućnost da ih upoznaju, da shvate da bi i iz njih jednoga dana mogao izniknuti veliki pjesnik ili pisac.

Vaša knjiga "Molitva moru" dosad je s Interneta preuzeta u gotovo 600 primjeraka. Tiskana verzija te knjige tiskana je u 200 primjeraka. Mislite li da je i to dokaz da ljudi još uvijek čitaju i uživaju u poeziji te da je upravo klasično izdavaštvo, odnosno tisak pretjeranim cijenama knjiga i teškom dostupnošću izazvao sve manje zanimanje za poeziju kao pisanu formu

Prethodno pitanje je usko vezano i za ovaj odgovor.
Sama činjenica koliko puta je moja knjiga preuzeta govori sve.
Možda i tome da se ipak čita, da to ljudi vole ali ih je brzi ritam života usporio u želji za odlaskom na neko mjesto, te izdvajanjem kućnog budžeta koji bi bio, nažalost, zakinut za egzistencijalne stvari i potrebe.
Ja slobodno mogu reći da je "Molitva moru" od promocije tj. Poklonjenih, pročitano stotinjak , i da one pružene ruke, suze, ponos na licima nisu dokaz nečega lažnoga, već činjenice, ne samo da ljudi vole čitati nego i razumiju svaki stih, pjesmu, naslov jer je knjiga i ogledalo njihovih duša, želja, sjećanja, nada.
Cijene nisu pretjerane ali stjecajem okolnosti, manje se odlazi u trgovine, a više traži na dostupnijem mjestu kao što je internet.
Ali to nije slučaj samo sa pisanom riječi, to je jednostavno neminovnost putovanja u budućnost.
Nekad smo morali za svaku sitnicu pitati drugog, a danas kompjuter i...
Ma to nije sad ni toliko važno.
Neka čitatelji pogledaju www.digitalne-knjige.com i sve će im biti jasno.

Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?

O, da. Ima nešto, ali će pričekati.
Mislim da je slijedeća objava prvog djela knjige, poluautobiografske.
A tu je i spoj svih mojih pjesama i igrokaza namijenjenih Dubrovniku.
Samo da me zdravlje posluži, da s Vama, nastavim suradnju na kojoj zahvaljujem svim srcem kao i moja obitelj.

Da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti a da vas ja to nisam pitao ?

Ima puno toga nedorečenog, možda zaboravljenog.
U svakom slučaju bih zahvalila gosp. Draženu Kocijanu voditelju "Tiska" u Zagrebu što se odazvao na moju molbu i bez ikakve naknade tiskao 200 primjeraka moje prve zbirke, sve one koji su mi dali pomoć i podršku.
A Maris poručujem da će biti i njena pjesma. I ona je, pomalo, moje dijete

I pitanje za kraj. Što vas čini sretnom ?

Ma nekada sam tako tužna, ali me i najlaganiji osmijeh voljene osobe, neopterećeni odlazak na kavu s prijateljem, putovanje , more, dobra pjesma, ma sve čini sretnom!
I priprema za novu zbirku, i dobro vino, lijepi parfem, dobra ocjena u školi , miris prirode, lijepe cipele i...trenutak kad se stihovi počnu rađati u mojoj duši...