Pravda nikad nije ista za sve

Svi mi koji smo pratili štrajk glađu, koji je ozbiljno narušio zdravlje gospodina gospodina Glavaša trebali bi se upitati, a što će se dogoditi ukoliko se u sudskom procesu ustanovi da on zaista nije kriv. Smije li on tad tražiti odštetu za narušeno zdravlje ? Kolika odštetu on tad zaslužuje ako znamo da političari za običan članak u novinama i nanesene duševne boli dobivaju i do 300 000 kn. Te na kraju a tko će sve to platiti ? Nadamo se da to neće opet biti porezni obveznici.

Država koja ne mari za zdravlje i živote svojih građana

Baš kao što smo prošli mjesec i predvidjeli "Slučaj Glavaš", pretvorio se u političku tragikomediju, koja nam je još jednom jasno pokazala da su hrvatskim političarima njihovi bezglavi, priglupi i sebični interesi važniji od života ili zdravlja bilo kojeg građana ove zemlje.

Govoreći o svemu tome u ovom trenutku najmanje je važno da li je Branimir Glavaš kriv ili ne, no moramo primijetiti i to da u cijelom slučaju ima toliko nelogičnosti i toliko pogrešaka državnih službi, da smo dojma da bi se suđenje Glavašu zapravo trebalo pretvoriti u suđenje nesposobnim državnim službama i nepoštenim i nesposobnim političarima, koji upravljaju njima.

I stoga bi uz sve ružno što se u politički obojenom sudskom procesu protiv Branimira Glavaša dogodilo trebalo postaviti i slijedeća pitanja:

Ukoliko je Glavaš kriv zašto se to nije ustanovilo odmah nakon počinjenih dijela ili bar odmah nakon završetka rata ? Što je u to vrijeme radilo sposobna hrvatska policija i korumpirano sudstvo ? Nisu li oni zakašnjelom tužbom protiv Glavaša i sami ukazali na svoju nesposobnost i korumpiranost ?

Zašto je slučaj Branimira Glavaša započeo tek kad je on istupio iz stranke po imenu HDZ, te sa svojom novoosnovanom strankom na legitimnim izborima osvojio vlast u Osijeku

Zašto se slučajem Branimira Glavaša najviše bavi Ivo Sanader i HDZ-ovo vodstvo ? Tko i zašto je dopustio da sudstvo u tolikoj mjeri bude ovisno od politike ? Možemo li mi obični građani vjerovati takvom sudstvu takvoj policiji i takvim političarima ?

Zašto su svi oni odjednom zaboravili da je dostojanstvo zdravlje ili život bilo kojeg građana ove zemlje važnije od sitnih interesa, podlih političkih spletki, te vrlo nametljivog prebacivanja pažnje javnosti na za političare, manje škakljive teme.

Nije li "slučaj Glavaš" konačni dokaz da bi uplitanje politike u sve državne službe moralo prestati ? Da vojska mora biti vojska, policija policija, sudstvo sudstvo, a ne da svi oni kao dosad budu tek HDZ-ovi stranački ogranci.

Štrajk glađu - oružje nemoćnih

Smiješno je no istinito kad kažemo da u vrijeme toliko proklamirane i toliko hvaljene demokracije, višestranačja i korumpiranih i nepoštenih političara, državom poput naše zapravo upravlja samo novac i moć.

Stoga je i posve logično da novac i moć takvu državu u stvarnosti prilagođuju sami sebi, te da im obični ljudi, pojedinci ili manje značajne skupine, te njihova eventualna patnja bol ili životi ne znače apsolutno ništa.

Interesi političara međunarodnih korporacija ili bogatih pojedinaca uvijek su važniji od interesa običnih ljudi ili običnog puka. No prave tragedije počinju tek onda kad se bilo koji pojedinac odlući suprotstaviti interesu moći i novca.

Taj i takav pojedinac odmah će svim dostupnim sredstvima biti spriječen osramoćen, uklonjen ili u krajnjem slučaju i uhapšen.

I tek tad taj pojedinac shvati koliko je zapravo "malen ispod zvijezda" i nemoćan. Zatvaranje među rešetke nije samo simbolično oduzimanje slobode, nego i javno prokazivanje, sramoćenje, te konačno oduzimanje ponosa i samosvijesti.

Bez obzira koliko nas neki uvjeravali u pravednost sistema, te njegovu humanost ili navodnu brigu o ljudskim pravima, sistem kojim upravlja novac i moć u takvim će uvjetima učiniti sve da vas slome i obezvrijede.

A upravo to se dogodilo i gospodinu Glavašu, koji je u tim i takvim uvjetima, da bi opstao, te zadržao nadu u sebe i svoju nevinosti izabrao jedino oružje nemoćnih - štrajk glađu.

Cilj tog i takvog štrajka nije samouništenje, nego upravo obrnuto skretanje pažnje javnosti na sve pogreške sustava kojem zdravlje i život običnih građana, ne znači apsolutno ništa.

Cijela priča o štrajku glađu gospodina Glavaša zapravo je tragikomična pripovjest o tome što nepravedni sistem može učiniti pojedincima, koji jednom odluče razmišljati i vlastitom glavom. No u svakom slučaju Glavaš je baš kao i u ratu svojom hrabrošću istrajnošću, pa čak i suludom žrtvom pokazao da je veći čovjek i od gospodina Sanadera i od njegovog vjernog potrčka po imenu Vladimir Šeks

Pravda nije i ne može biti ista za sve

Ono najiritantnije u svim tim slučajevima je to da se drastične kazne uvijek događaju samo običnim ljudima, koji naravno nemaju novaca za skupe odvjetnike.

I tako se zahvaljujući svemu tome susrećemo s zanimljivom situacijom u kojoj je kazna za najmanji prometni prekršaj veća od kazne za laž, prevaru, privatizaciju, otuđivanje državne imovine, trgovinu drogom, silovanje, nepravedne presude i slične krivične prekršaje.

Sudac duga pridodao i kućni broj

A da je stanje u hrvatskom pravosuđu upravo katastrofalno, govori nam i slijedeći događaj:

Nakon punih 14 godina općinski sud u Zagrebu, priznao je pogrešku pri donošenju bizarne presude protiv Zagrepčanina Božidara Drvara na temelju koje on, umjesto posuđenih 900 tadašnjih njemačkih maraka, morao vratiti 21.900 maraka, čemu također treba pribrojati i kamate.

Iznos od 900 maraka povećao se samo 24 puta zbog “slučajnog previda” koji se dogodio zahvaljujući stručnom prepisivanjem podataka, te spajanjem kućnog broja vjerovnika Ivana Frčeka s iznosom posuđenog novca.

A sve je počelo kad je umirovljeni bravar Božidar Drvar, iz krajnje nužde 1992. godine od poznanika Ivana Frčeka posudio 900 tadašnjih maraka.

Nije mogao vratiti, pa ga je Frček tužio. No, pri izricanju presude, čemu Drvar nije prisustvovao, sud je zabunom spojio kućni broj tužitelja Frčeka s posuđenim novcem, te je proizašlo da Drvar mora vratiti 21.900 tadašnjih dm.

Sudac je jednostavno spojio adresu tuženika, to jest Ulicu Crvenog križa broj 21 s iznosom od 900 dm, te presudio da je tuženi dužan vratiti 21 900 dm.

Zatim je tom čovjeku od skromne mirovine godinama oduziman novac, da bi sud tek 14 godina nakon presude, ipak priznao da je malo pogriješio.

No paradoksalnost te situacije se ni tu ne završava, jer sud naravno nije spreman snositi posljedice svoje greške, već je nadležni sudac vrlo velikodušno savjetovao Božidara Drvara, da izvrši protuovršni prijedlog i tužbom kod tog istog suda zatraži da mu Ivan Frček vrati glavnicu od 21.900 DEM + kamate od 120 tisuća kuna.

Zatim će sudu najvjerojatnije trebati opet 14 godina da donese presudu u kojoj će mu po svoj prilici od tražene svote odbiti dan, mjesec i godinu rođenja, te će opet ispasti da je on zapravo opet dužan cijenjenom gospodinu Ivanu Frčeku

Kazna za pušenja marihuane: Doživotni zatvor

A ovaj događaj govori nam da Hrvatska nije jedina država s apsurdnim zakonima i mentalno zaostalim pravosudnim djelatnicima:

Siromašni Tyrone Brown imao je 17 godina kada je sudjelovao u besmislenoj pljački u kojoj su ukradena 2 (dva) dolara i u kojoj nitko nije nastradao. Prema kaznenom zakonu u Teksasu, iako nije imao dovoljno godina da kupi pivo ili izađe na izbore, suđeno mu je kao odraslom.

Izjasnio se krivim i dobio 10 godina uvjetne kazne koju je prekršio kada je na obaveznom testiranju za marihuanu bio pozitivan. Cijenjeni sudac Keith Dean u Dallasu osudio ga je na doživotni zatvor dodavši, prema službenom sudskom zapisniku, "Good luck, Mr. Brown".

Koliko su smiješne zakonske ovlasti sucima u Texasu i većini Američkih država pri izricanju kazna za kršenja uvjetne kazna, pokazuje i činjenica da je isti sudac odredio jednakih 10 godina uvjetne kazne bjeloputom Johnu Alexanderu Woodu koji je ubio prostitutku hicem u leđa.

Zanimljivo je i to da je Wood je više puta prekršio pravila uvjetne kazne, uhvaćen je nekoliko puta s kokainom, no prošle godine oslobođen je većine obveza uvjetne kazne; ne mora dolaziti na testiranja za droge, ne mora se redovito javljati policijskom službeniku i može posjedovati oružje.

Isti sudac je kako mediji navode nekoliko puta sudjelovao u suđenjima zbog korupcije i privrednih prekršaja, a kazne kako primjećuju novinari nikad nisu bile, ni izbliza visoke kao u slučaju nesretnog Mr. Browna.

Čudna neka pravda

Slučaj "cijenjenog" suca Keitha Deana (na slici) gotovo je jednako apsurdan kao i slučaj iz Gospića kad je sudac županijskog suda u Branko Milanović, na krajnje bezobziran i šovinistički način odbio kazniti silovatelja američke košarkašice Marie Jarett, ustvrdivši da je pokušaj silovanja nešto posve normalno i uobičajeno, poput kako je on to naveo rukovanja.

Kao što se u svim pričama o velikim diktatorima događa vladavina gospodina Georga W. Busha završava općim otriježnjenjem, no jedino je šteta što posljedice rata u Iraku na kraju neće snositi Georg Bush i svi oni koji su taj rat i započeli.

Neće biti suda u Hagu, ekonomskih sankcija agresoru, a stotine tisuća mrtvih Iračana uskoro će prekriti zaborav.

Jer pravda nikad nije ista za sve.

SAD pri kraju mandata gospodina Busha

Da u Americi nakon mnogo godina vladavine konzervativizma, nazadnjaštva i sile pušu neki novi demokratski vjetrovi govore nam i problemi s kojima se susreće Američki predsjednik George Bush.

Naime odmah nakon izbora u kojim je republikanska stranka gospodina Busha poražena i koji su jasno pokazali što američka javnost misli o Bushevoj politici i smanjivanju građanskih sloboda, na scenu je izašla demokratska kongresnica iz Georgije, Cynthia McKinney koja je jučer, na isteku svog zastupničkog mandata, podnijela prijedlog zakona za opoziv predsjednika Georgea W. Busha.

U prijedlogu zakona ona optužuje Busha da je zavaravao Kongres oko rata u Iraku, te da je narušio pravo građana na privatnost svojim programom prisluškivanja unutar SAD.

Najgore od svega po gospodina Busha je to da su mnogobrojne ankete pokazale da se većina Američkih građana slaže s tim prijedlogom.

No odmah zatim stiže i novi udarac. Dvostranačka studijska skupina za Irak, koju vodi američki bivši državni tajnik James Baker, predala je svoje izvješće nazvano “Irak - put naprijed” predsjedniku Georgeu W. Bushu.

Izvješće, koje ima stotinjak stranica, upozorava da je situacija u Iraku "teška i opasna" i da nema lakih rješenja za Busha. "Ne postoji čarobna formula", kaže se u izvješću.

Bakerova komisija preporučuje da misija američkih snaga u Iraku evoluira iz borbene u misiju koja će osigurati obuku i podršku iračkoj vojsci, s postupnim povlačenjem borbenih postrojbi do prvih mjeseci 2008. godine, kada bi ukupni broj američkih vojnika, sa sadašnjih 140 tisuća, bio smanjen na 70 tisuća.

Nakon Bijele kuće, studijska skupina s izvješćem je upoznala senatski Odbor za oružane snage.

Da je Americi zaista dosta nepravednog rata u Iraku govori nam i to da su do sada su izneseni brojni prijedlozi rješavanja iračke krize, kojima je zajednički zahtjev za postupnim povlačenjem i prepuštanjem sigurnosti Iračanima, te da je jedino kontraverzni senator John McCain predložio povećanje broja vojnika u Iraku.

Sve u svemu gospodin Bush u posljednje vrijeme baš i nema prevelikih razloga za zadovoljstvo.

Što o ratu u Iraku misle hrvatski građani ?

Jeste li se ikad upitali što o svemu tome misle hrvatski građani ? Samo za vas izdvojili smo neka od njihovih razmišljanja.

Novi Vijetnam ! Ponovno se naši fantastični Ameri "proslaviše" ! I sada će se oni, frajeri, lijepo povući, da ne dožive totalni poraz, a u Iraku nakon svega što su tamo napravili neka bude kaos, to njih ne zanima ! Đubrad jedna ! I s tima mi trebamo biti saveznici ?!?

Kao vampiri kad ponestane krvi. Samo ce prijeći na slijedeću zrtvu !

Malo mu je naziv kriv, umjesto " Irak-put naprijed" izvješće bi se trebalo zvati "Irak-PUT NAZAD"..pa političari su majstori u tome kako vlastite poraze pretvoriti u pobjede

Primit će oni nas u Nato, pa ćemo ih zamjenit.

Izvukli resurse i povukli se! Nama jedino preostaje da se upitamo da li je to krađa ili oslobođenje.

Budu otišli u sanducima

I što kad se povuku? Ostavit će taj jadan narod na milost i nemilost raznim ekstremistima i bandama koju će zemlju uvući u građanski rat i raspad te nekad prosperitetne zemlje.

Mamu im jebem.. i tko će sad odgovarati za pola miliona mrtvih.. nitko! Uništili državu, i sad će davat novce ako ih budu slušali.. ako ne jebite se, Iračani..

Koliko god zvući dobro na prvu, da se okupator od nekud povlaci nažalost napravili su takvo sranje da su postali nužni u tom Iraku, ako ne žele da se pretvori u Ruandu ili gore. Ali briga njih, dobili su što su htjeli. Još samo ostaje pitanje zaštite naftovoda,a to bi mogao biti prioritetni zadatak iračke vojske nauštrb preživljavanja svojih građana, ukoliko ne žele da im ameri zavrnu dotok novca. 'Komisija također preporučuje Bushu da zaprijeti reduciranjem ekonomske i vojne pomoći iračkoj vladi ako ona ne ispuni određene zahtjeve za jačanjem sigurnosti.

Ameri imaju izvanrednu naviku da sve koji su im saveznici i koje su nekad pomagali huškali i naoružavali iskoriste i pretvore u neprijatelje. Koreja Vijetnam Afganistan Irak pitanje je samo tko će biti slijedeći ako Bush ostane na vlasti.

Bilo bi prilično pošteno da u tom razdoblju Irački narod izjednači u omjeru poginulih s okupatorima.

Da li će Irak postati novi Afganistan

Svi mi smo s velikim zanimanjem pratili i to što hrvatski građani misle o ratu u Iraku no priznajemo da nas rezultati nisu previše iznenadili.

Ipak ukoliko malo bolje razmislimo odgovor koji je glasio "Primit će oni nas u Nato", pa ćemo ih zamijeniti" vrlo je vjerojatan i istinit.

I stoga ćemo još jednom ponoviti da je angažiranje hrvatskih vojnika u smirivanju ratnog stanja u bilo kojoj zemlji, još jedna od velikih pogrešaka hrvatskih političara.

Kome zapravo treba takva policija

Kad bi ovo bila normalna država tad bi političari i državni službenici poput vojske, policije, liječnika, učitelja te svih drugih odraslih ljudi, djeci trebali biti uzor u ponašanju i u životu. No s ovakvim političarima, doktorima, pravnicima, svećenicima, liječnicima, policijom i vojskom hrvatska djeca baš i nemaju neku veliku perspektivu.

Možemo li vjerovati takvoj policiji ?

Da s ovom državom nešto nije u redu i da su za takvo stanje ponajviše krivi nepošteni i korumpirani državni službenici i političari, odavno nam je jasno. No to da se u toj i takvoj državi mogu događati i ovakve stvari uistinu je nevjerojatno.

Kriminalističkom obradom utvrđeno je da je prvoosumnjičeni policijski službenik iz Vukovara (32) u stanu hrvatske državljanke počinio silovanje.

Također je utvrđeno kako postoji osnovana sumnja da je drugoosumnjičeni policijski službenik (37) zloupotrijebio položaj i ovlasti tako što je kao službena osoba pokušao utjecati na oštećenu da ne podnese kaznenu prijavu protiv prvoosumnjičenika, stoji u jučerašnjem priopćenju Policijske uprave vukovarsko-srijemske.

Prema riječima Miroslava Janića, silovanje se dogodilo 29. studenoga, a već sljedeći dan, poslije prijave oštećene, obojica policijskih službenika udaljena su s dužnosti.

U cijelom tom slučaju zanimljivo je i to da je policija obavijest o tom događaju objavila 15 dana nakon događaja, jer navodno nisu bili sigurni u istinitost optužbi oštećene.

Prema tom policijskom izvješću za silovanje je optužen policajac Mladen Đ. On je na prijavu zbog remećenja javnoga reda i mira izašao na mjesto događaja. Potom je u stanu oštećene, koja je već poznata policiji, uzimao podatke, i prisilio je na oralni seks. Oštećena mu je zaprijetila da će ga prijaviti policiji, poslije čega joj je on uzeo mobitel i izvadio karticu iz njega.

Silovana žena također tvrdi joj je i prijetio kako bi je zaplašio i spriječio da o svemu progovori u javnosti. Oštećena je sve to prijavila na broj 92, na koji se javio Vladimir D., koji je te podatke začudo zaboravio unijeti u službeno izvješće te je zbog toga poslije također udaljen s dužnosti.

Osumnjičenome Mladenu Đ. istražni je sudac najprije odredio 48 sati pritvora, koji je produljio na mjesec dana, pa je on i danas u pritvoru.

Korisnike naravno nitko ništa nije pitao

Prema tvrdnji američkih novinara mobiteli proizvođača Sony Ericson, Nextel, Motorola i Samsung su najpogodniji za tu vrstu prisluškivanja, a softwer koji sve to omogućuje je tvornički ugrađen u te uređaje.

Mobitel - savršen uređaj za prisluškivanje

Ovih se dana u Americi mnogo govori o opasnosti koju donose metode prisluškivanja pomoću mobitela.

A da je ta tehnika dovršena i usavršena govori nam i događaj iz SAD u kojem je Američki okružni sudac Lewis Kaplan, podržao tu tehniku, jer je policija pomoću nje uhvatila 34 osumnjičenika.

Isti takav primjer nedavno se dogodio i kod nas kad je navodni otmičar sina generala Zagorca, također uhapšen pomoću signala s mobitela.

Sve to uvodi i novu revoluciju u tehnike uhođenja, jer se dosadašnji prislušni uređaji nisu pokazali pouzdanim, a i trebalo je poprilično vještine da bi se takav uređaj neopazice postavio.

I onda se pojavio odgovor na sve snove svih koji žive od uhođenja. Predmet koji danas svi nose sa sobom, to jest mobilni telefon, koji se vrlo brzo, bez potrebe da se naprave fizičke izmjene na njemu, može pretvoriti u prislušni uređaj.

Mikrofon ugrađen u mobilni telefon lako se može pretvoriti u bubu pomoću koje se može prisluškivati i razgovor pokraj uređaja osumnjičenih.

Što ujedno znači da bi svatko od nas koji koristimo mobitel mogao kad tad postati meta prisluškivanja, te da takvo prisluškivanje u budućnosti ne mora služiti samo za hvatanje kriminalaca, već i za uhođenje pojedinaca, te spoznaje o njihovim političkim i osobnim stavovima, poslovnim tajnama ili korisničkim navikama.

Takve pojave uvelike mogu ugroziti osobne slobode običnih građana, jer nitko od nas ne može biti siguran tko će se još umiješati u sve to što su nam političari, policija, proizvođači mobitela, te pružatelji mobilnih usluga priuštili.